Zvuk voza

Stigao je… Još jedan. Gledam na sat koji je po redu. Da li je to zadnji danas? Koliko ih je stiglo? Da li među njima ima žena i djece? Da li već imaju papir ili će morati u policijsku stanicu? Idem da provjerim. Pitam da li im mogu dati barem porciju hrane prije nego što ih odvedu? Ostale zovem da nam se pridruže na ručku. Danas već poznatom riječkom kolodvoru, mjestu koje svakodnevno prima između 150 do 200 ljudi. Mjestu privremenog odmarališta, ali ne i boravka. I tako kreće svakodnevna rutina u ovom kako bih ga slobodno nazvala „organiziranom haosu“. Već smo navikli da sa svakim zvukom novog voza počinje nova avantura, iste stvari ali sa različitim grupama. Hrana, raspodjela odjeće, obuće, kupanje, akcije čišćenja, slaganje robe i primanje donacija a ispred malog kontejnera stoji minimalno 50 ljudi sa poderanim hlačama, bosi i prljavim jaknama. Ta distribucija bi se ponekad pretvorila u pravi haos, i često ne bi mogao biti organiziran. Gledaš umorne ljude, iscrpljenih lica sa ogromnom torbom na leđima koji vrlo često dođu samo po par čarapa želeći samo minutu tvoje pažnje i nekog tko će ga upitati: Kako ti mogu pomoći? Fusbend, Hulaej, Daskaš, Daspag, Džirab, But, Patlun, Barzu, Banien, Nikar…. samo su neke od stvari koje su tražili. Vani je naguranjavanje i skoro je nemoguće bez da se postavi red. Izlazim i govorim: Katar mihrabani, malgri. Nasmiju mi se jer im je čudno da me mogu razumjeti i da ima neko tko priča paštu jezik. Doduše, ni ne pričam ga ali sam za 3 dana uspjela da naučim 30 riječi jer sam shvatila da je to jedini način da mi pomognu, ali i sebi. U tom haosu, trebalo je pokazati malo poštovanja prema njima pa makar i na taj način ali to je ujedno i bio jedini način da stanu u red. Red koji za njih značio sve. Da barem nešto obuku čisto, dobiju peškir i vrlo često četkicu za zube. Boga pitaj kad su se istuširali zadnji put i osjetili toplu vodu? Koliko su dana proveli u šumi? I kad su zadnji put jeli? I ti se okreneš i kažeš dudej jao badži. Drago im bude jer znaju da ručak dolazi u jedan sat. Kad se približilo vrijeme ručka, već su opet u kataru, redu jer znaju da tako ovdje funkcionišu stvari. Ne može drugačije, puno ih je. U svakoj grupi bi se našla jedna osoba koja priča engleski jezik da mi pomogne jer cijene ono što radiš za njih. Okrenem se oko sebe i vidim da su to sve mladi ljudi i djeca. Prišla sam jednom i pitala ga koliko ima godina i on mi odgovori: 11 godina. Posmatram ga i sjetim se svog života i toga šta sam ja radila sa svojih 11 godina. Igrala sam se ispred zgrade sa svojim prijateljicama lastike i školice i bila bih na vani sve dok me mama ne bih zvala da je vrijeme ručka, a ponekad ne bih ušla u kuću ni do večere. I tako dok se slike mog djetinjstva vraćaju, gledam u malog dječaka tih godina koji je proputovao svijet sa torbom težom od njega sa svojim bratom jer je to bio jedini način, da preživi i da tamo negdje, ni on sam ne zna gdje napravi bolji život, završi školu i da pomogne svojoj porodici. Gledao je kako mu neprijatelji pale kuće, uništavaju jedini izvor vode koji su imali a njegovi roditelji, bespomoćni. Zaspao bi i probudio se zvukom sirena i granata, a sad po prvi put drugačiji zvuk, zvuk voza mu daje nadu za životom. Uz topao čaj mi je pokazao sliku svoje porodice, ali i uništene kuće. Pa pomislim, Bože on ima samo 11 godina. I na kraju mi reče, ovo što vi radite za nas nam  daje vjeru u bolje sutra i u ljude, koji nas razumiju i ne nazivaju nas migrantima, kriminalcima i prljavcima. Ovo nije bio naš izbor, ali je jedina opcija za naše bolje sutra, a na koje imamo svi pravo. Ispratila sam do autobusa,  sa suzama u očima mu poželjela da stigne gdje želi, u obećanu zemlju sa željom da nađe svoj mir i djetinjstvo koje je na putu izgubio.

Vraćam se, već je vrijeme akcije čišćenja poslije ručka. Kolodvor je okružen sa puno smeća i plastike u kojoj je bila njihova hrana. Razmišljam kako se mora očistiti što brže da ne bi opet bilo kako hranimo prljavce koji ne znaju ni pokupiti za sobom. I tako dok s jednima očistimo i napravimo red, oni odu a drugi dođu i sve ispočetka. Vrlo često bi i samo došli i rekli daskaš plastic i sami počistili sve. Divan je to osjećaj! Sad je vrijeme pauze. Uvijek im teško to pada jer moramo spremiti sve produžne i grijalicu što imaju u svom šatoru jer je band, zatvoreno do pinza badži. Pokazuju mi rane na rukama  i nogama, krvave prste. Neke od njih uspijem i previti i vrlo često sam znala svoju pauzu da provedem s njima…. zaboravila bih i da sama treba da jedem. Iako sam znala da doktor dolazi u 6 sati, špag badži.

Svakodnevno bi i pristizale donacije ljudi, lokalaca ali i radoznalih ljudi koji bi samo pogledali šta se tu dešava. U samom centru Rijeke, postavljeni su 2 kontejnera i jedan veliki šator za 35 ljudi. Prošlo bi i dosta policajaca i securitya ali i znatiželjih novinara koji bi po svaku cijenu da dobiju svoju priču. U biti, svi su radili svoj posao, a ja svoj.  U nekim momentima bi i zaboravila da sam tu jer mi je to posao.  Tih ukupno 25 dana što sam provela na kolodvoru po 9, 10 pa čak i 12h se pretvorilo u moju svakodnevnicu i moju želju da budem tu, da im pomognem, da ih obradujem sa kakao i bisket, da mi pokazuju svoju kulturu i pričaju svoje priče, da me uče svoj ples i da igramo odbojke i nogometa na parkiralištu, dok nas neko ne upozori. Svjesna sam da sam morala biti organizirana i dovesti neke stvari u red, ali često sam izlazila iz tih okvira. Začarali su me, osjećala sam njihovu bol i težinu koju nose i gledala blijede poglede u tišini koja je bila jača od svega. Znala sam vraćati navečer oko 10, 11 samo da vidim ako im je hladno bar da im napravim šolju toplog čaja jer bilo dosta njih koji su spavali van šatora jer za njih nije bilo mjesta. Ležali su na kartonima i starim dekama, od koji su neke i bile mokre pa su tražili barem vreće za smeće da stave preko, samo da se ne pokvase. Gledam i duša me boli jer nemam da im dam barem suhe deke da stave ispod. Plačem i on mi reče, ne brini, ja sam navikao.

Ovdje sam barem siguran i to je najbitnije. „Siguran“… Odzvanjalo mi je u ušima.. Šta to predstavlja za njega? Pa spava na vani? Hladno mu je… Bura puše sa svih strana… Ne znam ni je li uspio dobiti večeru…. Kad je stigao? Hiljadu pitanja mi se vrti po glavi… Na kraju mi reče, dobro sam. Večeras neću zaspati sa zvukom granata i kad čujem prvi zvuk voza ujutro, nastavljam dalje.

Taj zvuk voza…. opet ga čujem i znam da se grupa mojih dečki sprema za put. Vadim sardine i dajem im za „game“ i slušam: Manana, malgri! Nikad te nećemo zaboraviti, a ni ja njih! Okrećem se prema vozu i dočekujem novu grupu. Već razmišljam šta imamo u skladištu i o svim riječima na paštu što sam naučila. I tako opet sve akcije čišćenja kolodvora, hamama i oko kontejnera koje ćemo imati zajedno s njima i volonterima. Ljudima koji i pored svog posla i porodice su dolazili svaki dan i pomagali. Ženama i muškarcima kojima treba dati orden humanosti i podignuti im spomenik. Neki su čak morali i skrivati od prijatelja na poslu da pomažu na kolodvoru kako ne bi bili osuđivani ili da ne bi ulazili u različite rasprave, ali čak ni to ih nije spriječilo da dođu, da budu ažurni u grupama i u mnogim situacijama bi trčeći došli na kolodvor ako bi zatrebala njihova pomoć. „Mogu ja danas u 4“, „Stižem“ , „Nosim donaciju kapa i šalova“, „Kakva je situacija?“, samo su neke od svakodnevnih poruka. Njih preko 30, različite osobine, različiti karakteri a svi sa istim željama, da pomognu. To je ono što nas je spajalo i što je učinilo da ipak ovaj haos bude organiziran. I ja, ih nikad neću zaboraviti i kolodvor team će uvijek imati posebno mjesto u mom srcu.

Došao je i moj trenutak da napustim ovo čarobno mjesto, i po zadnji put sam čula zvuk voza. Ovaj put  dočekam novu grupu ili da oprostim od „stare grupe“ nego je označio kraj moje pustolovine. Još jednog poglavlja mog života iz kojeg sam toliko naučila, pomjerila svoje granice i obogatila sebe, a to je ono najvrijednije što čovjek može da uradi za sebe.

Na putu do kuće sam razmišljala o svim obavezama koje se trebaju uraditi na kolodvoru, da li su stigle donacije i sa suzama u očima prisjećala se svih emotivnih momenata koje sam proživjela. Nesvjesno sam postala dio mogih života ali i mnogi su postali dio mog života. Neko pričom, neko zagrljajem a neko motivacijom da se nadograđujem dalje u životu i postanem bolja osoba.

I sad kad upalim grijalicu u kući, sjetim se grijalice u šatoru, kad sređujem sobu razmišljam o stvarima koje mogu donirati, a da odgovara dečkima, vidim sve uništene trenerke od domestosa dok sam čistila hamam i sve to dok stavljam novogodišnji ukras na svoju jelku na kojem piše „kolodvor team“ kojeg sam dobila na poklon. Navečer kad se pokrijem razmišljam o svim afganistancima koji spavaju na hladnom betonu Riječkog kolodvora i molim Boga da više nikad ne osjete hladnoću, glad i bijedu. Na ovom svijetu ima mjesta za sve i sigurna sam da će i za njih jednog dana, zvuk voza označiti početak nečeg novog i boljeg jer svi to zaslužujemo. Inshallah! Malgri, sretno!