"Jednom su neki pitali, iz onih zemalja što su financirale udaljeni kamp, kako je moguće da je nešto poput Vučjaka postojalo. I neka im je, humanitarka, zaposlena na birou migracija, inače Selfija Lajković, koja se hrani ljudskim nesrećama, i sve joj rastu zazubice od toga, pa svaku svoju dobrotu zabilježi na prostranstvima društvenih medija, ovako odgovorila: nas je njih bilo strah. Mi smo se bojali. Vi ne znate, ali tu je na hiljadu ljudi hodalo gradskim ulicama. Mi smo to morali.
I tako je naš strah otvorio vrata paklena. I strah će nas naš progutati.
Vrijeme će nam jednom suditi.
Njih četrnaest posljednji sam put vidjela pod plavim kabanicama. Hodali su uz cestu. Prevoz još nije bio stigao. Prešli su udaljenost od deset kilometara. Još četrdeset. U noći, plavila im se krila na leđima. Poletjet će, vinut se, iznad ovih skučenih brda u našim prsima. Meleci, pod kabanicama."

Roberta Nikšić, JRS BiH