Manana

Manana

Na paštu znači hvala. Među prvim je riječima koje sam naučila među prijateljima, putnicima na željezničkom kolodvoru u Rijeci. Zovu sebe musafirima. Znam kako ih obući na njihovu jeziku: butuna, džurab, patlun, banin, džemper, džaket, znam kad je voda jah, hladna, ili topla, gerem. To nam je sasvim dovoljno za razumijevanje. Isto tako, jasno nam je kako ne možemo ispričati svoje životne priče jedni drugima na engleskom jeziku, jer je tuđ, stran i siromašan, garib, nije dovoljan za sva naša iskustva. Zato se držimo osnova maternjeg jezika, i gledanja. Što je manje riječi izgovoreno, oči bolje razumiju. Butuna su rijetkost i dragocjenost, nikad ih nema dovoljno, udobne patike za hodanje. Kažem im saba, sutra. Smiju se tim pokušajima, jer i jučer je bilo sutra. Ovdje je svaki dan sutra. Butuna ništa. Nema cipela. Džurab ništa. Nema čarapa. Pomire se s tim. Čaj šta? Čaja ima.

Ovo što pišem, kao da je fikcija, to su neka udaljena ostrva iz pjesme Blaise Cendrar-a: „ostrva na koja se nikad neću iskrcati… ostrva nezaboravna i bezimena. Bacam obuću sa palube jer bih rado do vas“.

Stvarnost izvan ovih redova je tako bizarna, kad pomolim nosom izvan kolodvora, dočekaju me gradski autobusi u prolazu, lišće koje leluja, boje u krošnjama, vedro nebo bez oblaka, i dani tako prolaze. Kiše postaju učestalije, ceste se cijede, autobusi i dalje prolaze, lišće se lijepi ulicama. Nevidljivi ljudi spavaju na peronima, vlakovi prolaze, autobusi se pune, dolaze mediji, musafiri odlaze, tri autobusa dnevno. Svaki dan se ponavlja, patlun ništa, džurab šta, ovisno od donacija. Oronula zgrada kolodvora gleda na ulicu, iza njenih leđa, na otvorenom musafirhana, konak Paštuna, svaki dan jedan list negdje odleti, ljudi nose kišobrane, Sirijci sa djecom ih zovu šemsijama, na semaforima crveno, žuto, zeleno, ljudi žure na poslove. Pune se autobusi, tri dnevne linije, puni se magaza, ljudi donose donacije. Musafiri i dalje spavaju na peron musafirhani. Snijeg je zabijelio planine, more je sve tamnije. Vjetar pogoni kišu, ili je obratno, svejedno, peroni su zauzeti. Ništa se strašno nije dogodilo, nije svijet stao, jer ljudi žure na poslove. Jedna lijepa mladost na peronu spava. Pred kontejnerom, magazom, njima se uvijek nešto dešava, ne žele ništa propustiti, traži se uvijek dodatna kampala. Dekica. Ako nema džempera, džaketa, ona je odjeća, dom i postelja. Netko sklon imaginaciji, netko dovoljno jak da ga beskućništvo ne slomi, sjetio se tepiha, nadmadraca, jorgana, i sve ih donosi. Peron musafirhana postaje udobnija. Dnevni boravak s pogledom na tračnice. Prazne vagone. Galebove što raznose ostatke hrane iz plastike. Bose noge, potpećene patike. Pozivaju nas svojim kućama. Bujrum mama. Glasno se smijemo. Glasnije nego inače. Dublje. Smijeh hladnoću zagrijava. Ovdje se može vrlo glasno na mjesec zavijati. Ovdje je sloboda slobodnija. Nitko te neće čuti, jer fini se svijet kod kuće sprema za spavanje. Za dobro uhodane živote. Na reprize ugodnih druženja i šoping vikenda. Kiša postojano pada. Cijedi se niz oluke. Spušta niz stepenice. Krpaju oluke vrećicama, da im se za vrat ne cijedi. Steriliziraju stare žilete vatrom upaljača. Puno ih ništa ne pitam. Ponekad za godine. Svi izgledaju starije. Prekaljeno. Sama na sebe navlačim tu mimikriju. Sramota je drugačije. Kad si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin. Svaki me dan u ogledalu dočeka starija osoba. Sve više nalikujem oronuloj zgradi kolodvora. Izvan perona, kakav je samo svijet, uredan. U dućanima sve blista, i ljudi zabrinuti u redovima, pred kasama. Nestašica šećera u državi. Zamisli. Sutra će me u ogledalu dočekati starica. Po tome znam da je smrt blagonaklona. Pitat ću je za dar razlučivanja. Život je trijaža, moraš se brzo i postojano odlučiti kojim se ranama posvetiti. Nekad ih pitam za majke, očeve, braću i sestre. Ne više od toga. Gledam. To je dovoljno. Njihove pokrete dok čaj ispijaju. Nježno i otmjeno. Čaj nije samo čaj. Čaj je ceremonija. Topla kuća prstima. Način na koji se u topli šareni šal umotaju. Gracilno. Vole boje. I najmanju pažnju ne zaboravljaju. Ozare se kad na pustoj ulici vide poznato lice. Mašu iz autobusa. Kao sretna djeca. Jer i jesu djeca. Kad si u Rimu, ponašaš se kao Rimljanin. I zato se svaki dan promećem između prvog kontejnera, magaze, u kojem su odjeća i obuća, i drugog kontejnera hamama, ili našeg sterilnijeg opisa: kontejner sa tuš kabinama. Sterilnost je odavde potjerana. Hamam je zapravo topla i mirisna para zaborava, iz koje još ljepši iziđu, ili kažu, bio sam loše, i ponovno sam jak.  U magazu svako malo kapne neka donacija, i zato smo stalno tu, da nešto ne propustimo. I svaka brzo otiče, kao topla voda u kupatilu. Poslije je vrijeme ručka, i kao i oni, toliko sam gladna, da bih najradije rekla jezikom musafira: aj em tu person. I tražila dvije porcije. Ja jesam dvije osobe. Jedna je ova što živi na kolodvoru sa njima. U deset, u dva i u sedam, broji sjedala u autobusu do Lupoglava. Što ih je manje, red je sve duži i nemirniji, i glasno se jedna riječ sili: Lajn, Lajn! Puna je uskličnika, nasilnih, kad bi mogli preko leđa bi se prelomili. Riječ opasna, Lajn! Strah i red utjerava. Mičem je iz svog rječnika, neka se od vike odmori, sve dok neko drugo značenje ne poprimi.

Druga ja je ona što svako večer u svoju sobu na spavanje odlazi. I neda joj se bez prve zaspati. A kad usne, sanja kako je vrijeme podjele donacija, i netko joj usred pustinje vode zatraži. Nema je dovoljno, zna da nema dovoljno, zna samo reći ništa. Saba. Odnekud dolaze neki putnici, i u mjehu joj mlijeka donose.

Svaki dan, u jedan je ručak. Kao vojska su poslušna. Jedan po jedan u redu. Jedna plastična zdjelica. Jedna vilica. Dvije tanke šnite kruha. Kroz njih se nebo ogleda. Vojnička kantina na otvorenom. Ne volim riječ lajn. Ovdje se često upotrebljava. Ni oni je svi ne razumiju. Pogotovo kad je preglasna. Imaju oni svoju. Katar. Podsjeti me na oca, koji je govorio, meni za hator. I meni, maloj ženici za hator, poslušaju me, i katar se uspostavi, bez puno vike. Spomenu i saf. Svejedno mi se čini da uz ovaj naš red i hranu, hoda i nasilje. Kao policajci smo nekada, jer se bojimo nemira. Oni, i ako nisu uvijek smireni, jedan drugome govore sabur, pa kad se i posvade, grupa ih natjera da se zagrle i pomire. Drže se za ruke, kao djeca, kao moje prijateljice i ja nekada. Njima je ta bliskost posve prirodna, kao i kajal na donjim kapcima. Pitaju me što mislim o muškarcima koji se šminkaju. Kažem im da su kao kraljevi. Lijepo je tad, razgovor se u neke druge sfere premješta. Pričajte samo paštu, to je poezija, ne razumijem, ali osjetim. I pričaju, mala je razlika između paštu i farsi jezika, recimo ništa je nista na farsi jeziku.  I tako nam dani prolaze, učim se gledati. „Mi moramo kročiti u maglu, pretrčati modrinu da bi se našla ljepota“ kaže mi Mario de Sa. Ovdje nemam vremena za čitanje, pa se prisjećam nekih davnih zapisanih citata dok gledam tu mladost i njihova lica. Sve manje ispitujem, sve manje govorim. Pređeni kilometri, i imovinsko stanje vidljivi su na žuljevima i gnojnim ranama, blatnjavoj odjeći. Što su duže tu, manje novca imaju. Nemaju agenta, nemaju posrednika. Neki od Paštuna imaju kose kovrčave, neki velnave, neki opet tanke, ili oštre. Građe su sitnije, dječačke, žilave i postojane. Neki njeguju duge kose, nekima su oči izrazito svjetle, nekima tamne, bademaste. A kad iz hamama izađu, još su ljepši. Sad se nitko neće na njih derati da u autobus ulaze prljavi. Možda ih neće ni prepoznati.

Bliži se vrijeme mog odlaska, prijatelj mi donosi jedan od simbola Trsata, zmaja dobrog srca, koji se eto previše uz ljude vezao, pa je na kraju morao otići. Svaka je priča tu da bi se prekrojila, pa se i moja tako sama od sebe prekraja. Kiša lije, otvaram magazu, otvaram hamam, ispred njega jedna šemsija, dva putnika. Jedva čekaju. U magazu šest vrabaca ulazi, niz krila cijedi se kiša. Jedan list slijeće na policu. Stojim tako, gledamo se. Stopala od puta načeta, prsti od bodljikavih žica. Bol je vidljiva i opipljiva. Pitam se zašto nisam medicinska sestra postala. Ima nečeg tako spokojnog u spoznaji da će se vrtače, ponikve na njihovim prstima, nadlanicama, stopalima novim tkivom ispuniti. Da će zacijeliti. Prvo budu strah od onoga što će vidjeti, skidanje imroviziranih zavoja od papirnatih maramica, gnoj, krv, vrtače se ispune novim bolom, zaštite novim zavojima, i onda nastupi zahvalnost. Od nje će zacijeliti jače od antibiotika. Gledam ih kako bol podnose. Njima budućnost pripada. Mi smo tek oronula zgrada kolodvora, osuđena na derutnost i propadanje, skoro rušenje.

Vidim da je bol vrlo opipljiva, vrabac više nije žut, sad je poblijedio. I zato mu pričam priču, ne znam koliko me razumije, svejedno moji mu prsti govore. Sve me ovo moj otac naučio, zmaj dobrog srca, i moji su prsti sad brzi i lagani, neće te ozlijediti. Nije ti se bojati. Bio je u vojsci sanitetlija, zadužio je knjižicu Prve pomoći, i dan danas čuvamo je u kući.  Brat i ja smo je dobili kao prvo i najvažnije štivo koje moramo pročitati. On sam, malo je čitao, a nju je u dušu poznavao. U knjižici je svečano boldirano pisalo: „Svaki kulturan čovek treba da nauči prvu pomoć pružati.“ I pričam mu kako je otac moj imao dlanove velike, i prste umješne, i svaku je našu ranu i posjekotinu stručno previo. U narandžastim bočicama uvijek je bilo bivacina, njegov je prah kao snijeg sipio nad našim zaigranim ranama. Otac nije imao mira u školskim klupama sjediti, pa nije ni škole završio, ali je bio čovjek kulturan i znao je prvu pomoć pružiti. Pitam ga kako se na paštu kaže otac. Paštun. Moj te otac Paštun previo. Održavao je tkalačke stanove u tvornici sanitetske opreme. Svojim snažnim rukama znao je razmrsiti zapetljane niti sterilne gaze. Dok su drugi kidali, on je strpljivo namatao. Sterilne gaze, tuferi, kaliko zavoji, još su uvijek njegova zaostavština u našoj kući. I kažem mu, zato se prijatelju nemoj bojati, ja sam ti ovdje kod kuće. I dok se polako njegova ponikva bolom ispunja, a onda zahvalnošću, netko se od vrabaca tako udomaćio, i počeo čaj pripremati. U miru ćemo čaj popiti. Manana. Netko će od njih umjesto mene hamam očistiti. Ne pada mi na pamet više nikakv red uspostavljati, nego sabur, u miru ćemo čaj popiti. Čaj mi u ruke stavljaju. Manana.