U mjesecu veljači

24 February 2024|Roberta Nikšić

U mjesecu veljači nastavili smo s našim redovnim aktivnostima poput pružanja psihosocijalne podrške kroz radionice edukativnog i psihosocijalnog tipa u privremenim prihvatnim centrima Ušivak i Blažuj. Među posjećenijim radionicama ističu se radionice maternjeg jezika, gdje uspoređujemo b/h/s, farsi, paštu i ruski jezik, zatim radionice arapske i perzijske kaligrafije, radionice identiteta, ili pak radionice „U svom elementu“, a svima je zajedničko da kroz njih otkrivamo svoje talente, i koliko smo svi zapravo dragocjeni. Na visokoj poziciji zanimljivih i voljenih radionica jeste i ona o najljepšim uspomenama iz djetinjstva. Nastavljamo i već uhodanu suradnju sa InterGreat Centrom za integraciju kroz organizaciju sportskih turnira u nogometu ili bilijaru za tražitelje azila u Sarajevu. Prilika je to da se na jednom mjestu okupe ljudi iz Afganistana, Sirije, Irana, Maroka, Jemena, Rusije. Lijepo nas je vidjeti tako zajedno, nasmijane, opuštene i zaigrane.

U Sarajevu, kao i u Bihaću, migrantima, izbjeglicama i tražiteljima azila, pružamo i dalje oftamološke i dentalne usluge. U Bihaću također nastavljamo s redovitim aktivnostima poput pružanja IT radionica i brijačkih i frizerskih usluga u našem Frizerskom salonu u PPC-u Lipa. U kampu za obitelji Borići također pružamo psihosocijalnu podršku kroz Heart radionice, pa smo tako obilježili i Valentinovo i zabilježili prekrasne poruke. Jedna od njih neodoljivo nas podsjeća na pravi smisao ljubavi:

„Ovo je božanstveno mjesto, ljubav je svuda, i to je kao čudo. Ljubav ovih ljudi je lijek koji liječi bol daljine i nedaće vremena, na ovom mjestu vlada humanost.”

Provedbom Heart radionica stvaramo sigurno mjesto gdje možemo iskazati svoje emocije kroz kreativnost, a ujedno se i zabaviti i opustiti. Izradom karnevalskih maski na jednoj od takvih radionica najavili smo vrijeme karnevala.

Još jedno sigurno mjesto jeste i naša JRS kuća u Bihaću, odnosno Dnevni Centar, gdje ljudi na putu mogu osjetiti gostoprimstvo, mimo službenih kampova. Mjesto gdje kuhamo tradicionalna jela, družimo se i djelimo zajednička loša i dobra iskustva, slavimo rođendane, provodimo kreativne radionice.

A kako bismo potaknuli i mlađe genaracije na pružanje gostoprimstva i prihvaćanja ljudi na putu i razumijevanje njihovih tegoba i potreba, nastavili smo i sa edukativnim aktivnostima u osnovnim i srednjim školama na području grada Bihaća kroz prikazivanje filma Plivačice. Film prati put sirijskih izbjeglica, a popraćen je i konkursom za najbolji esej na temu filma.

Kao i prije, redovito obilazimo i tzv. outreach lokacije na području Velike Kladuše gdje se privremeno zadržavaju i borave ljudi u pokretu izvan službenih kampova kako bi im kroz toplu odjeću i obuću olakšali boravak u lošim uvjetima.

I dalje smo prisutni na terenu sa izbjeglicama iz Ukrajine, od kojih se najveći broj nalazi u Međugorju. Povodom godišnjice rata u Ukrajini, snimili smo i radio emisiju njima posvećenu.

U nastavku je Irinina priča, koja je svjedočanstvo o užasima rata i pronalasku sigurnog utočišta u Međugorju.

„Zovem se Irina, iz Hirsona sam, regije na jugu Ukrajine. U Hirsonu smo muž i ja ostali tijekom cijelog razdoblja ruske okupacije. Bili smo jako sretni kada je naša vojska oslobodila Hirson, ali je ubrzo ruski okupator počeo sa bombardiranjem. Život se pretvorio u noćnu moru. I danju i noću, neprestano su nas bombardirali. Nije se moglo spavati. Ostali smo bez struje, vode, grijanja. I kada je fragment granate probio zid našeg dnevnog boravka, odlučili smo pobjeći. Krenuli smo put Odese, i na tom putu vidjeli porušena sela, nijedna kuća nije ostala neoštećena. Sve je zamrlo, to su mrtva sela. U Odesi smo se zadržali sedam dana. A onda smo krenuli put Bosne i Hercegovine, jer su nas pozvali rođaci koji tamo žive. I sad smo tu u Međugorju, ovdje je mirno, ali vijesti iz Ukrajine nedaju nam mira…. Užasno je što se tamo događa, u srcu Europe jedna zemlja drugu uništava. Ovaj rat mora čim prije završiti.”

U Međugorju smo kroz ovu godinu prisutnosti bili uz Ukrajince kroz pružanje osnovne humanitarne pomoći i medicinskih pomagala i lijekova, podjelu vauchera te kroz psihosocijalne radionice, i usput je naše prijateljstvo raslo, te oni za nas više nisu samo „izbjeglice“ nego su nam postali poput članova obitelji, kako bi to rekao jedan od volontera Crvenoga Križa, naših partnera na terenu.