PORUKA SVETOG OCA PAPE LAVA XIV. za 111. svjetski dan migranata i izbjeglica 2025. (4.–5. listopada 2025.) Migranti – misionari nade

Draga braćo i sestre,

111. Svjetski dan migranata i izbjeglica, koji je moj prethodnik poželio uskladiti s Jubilejem migranata i misijskog svijeta, pruža nam priliku da promislimo o povezanosti nade, migracija i misije.

Današnji svijet, nažalost, obilježavaju ratovi, nasilje, nepravda i ekstremni vremenski uvjeti koji prisiljavaju milijune ljudi da napuste svoje domove u potrazi za utočištem. Opća tendencija usmjerenosti isključivo na interese ograničenih zajednica predstavlja ozbiljnu prijetnju zajedničkoj odgovornosti, multilateralnoj suradnji, ostvarenju općeg dobra i globalnoj solidarnosti u korist cijele ljudske obitelji. U tom svjetlu, zabrinjavajuće su i utrka u naoružavanju, razvoj novih (uključujući i nuklearnih) oružja, zanemarivanje razarajućih posljedica klimatske krize te duboke ekonomske nejednakosti, koje dodatno otežavaju izazove sadašnjosti i budućnosti.

Suočeni s vizijama globalnog razaranja i zastrašujućih scenarija, važno je da u srcima sve više ljudi raste želja za nadom – za budućnošću u kojoj će svi ljudi uživati dostojanstvo i mir. Takva budućnost sastavni je dio Božjega plana za čovječanstvo i sav stvoreni svijet. To je mesijanska budućnost koju su naviještali proroci:

„Još će starci i starice sjediti po trgovima jeruzalemskim, i svaki će imati štap u ruci zbog starosti. I trgovi će biti puni dječaka i djevojčica, koji će se igrati na njima. […] Evo sjemena mira: vinova loza će donositi plod, zemlja će davati rod, a nebesa će spuštati rosu.“
(Zah 8,4–5.12)

Ta je budućnost već započela jer ju je Isus Krist utemeljio (Mk 1,15; Lk 17,21), a mi vjerujemo i nadamo se njezinu punom ostvarenju, jer Gospodin uvijek ispunjava svoja obećanja.

Katekizam Katoličke Crkve uči:
„Krepost nade odgovara težnji za srećom koju je Bog usadio u srce svakoga čovjeka; ona prihvaća očekivanja koja nadahnjuju ljudsku aktivnost.“ (br. 1818)

A potraga za srećom – i nada da će ju pronaći negdje drugdje – jedan je od glavnih pokretača suvremenih migracija.

Povezanost između migracija i nade jasno se očituje u brojnim migracijskim iskustvima današnjice. Mnogi migranti, izbjeglice i raseljene osobe privilegirani su svjedoci nade, koju svakodnevno žive oslanjajući se na Boga i podnoseći teškoće u iščekivanju budućnosti u kojoj vide obrise sreće i cjelovitoga ljudskog razvoja. Njihovo iskustvo podsjeća na putovanje izraelskoga naroda:

„O Bože, kad si išao pred narodom svojim, kad si prolazio pustinjom, zemlja se tresla, nebesa su se rosila pred Bogom, pred Bogom Sinajskim, pred Bogom Izraelovim. Obilnu kišu si poslao, Bože, obnovio si baštinu svoju, koja je bila iscrpljena; u njoj je prebivao tvoj narod, u dobroti svojoj ti si je pripremio za siromašne, o Bože.“
(Ps 68, 8–11)

U svijetu potamnjelom ratovima i nepravdama – i ondje gdje sve izgleda izgubljeno – migranti i izbjeglice postaju glasnici nade. Njihova hrabrost i ustrajnost svjedoče o vjeri koja vidi dalje od onoga što oči mogu vidjeti, vjeri koja im daje snagu da riskiraju vlastiti život na suvremenim migrantskim rutama. I ovdje se može prepoznati sličnost s iskustvom izraelskoga naroda u pustinji, koji se pouzdaje u Gospodinovu zaštitu:

„On će te izbaviti iz zamke lovčeve, od kuge pogubne. Perjem svojim zaklonit će te, pod krilima Njegovim ti ćeš naći utočište; vjernost Njegova bit će ti štit i oklop. Nećeš se bojati straha noćnog, ni strijele što leti danju, ni kuge što se šulja u mraku, ni pomora što hara u podne.“
(Ps 91,3–6)

Migranti i izbjeglice podsjećaju Crkvu na njezinu hodočasničku narav, vječno usmjerenu prema vječnome domu, oslonjenu na teološku krepost nade. Kad god Crkva podlegne napasti da se „usidri“ i prestane biti „civitas peregrina“ – hodočasnički Božji narod na putu prema nebeskoj domovini (sv. Augustin, O Božjoj državi, knj. XIV–XVI) – ona prestaje biti u svijetu i postaje od svijeta (Iv 15,19). Ta je napast postojala već u prvim kršćanskim zajednicama, zbog čega apostol Pavao podsjeća Filipljane:

„Naša je domovina na nebesima, odakle očekujemo i Spasitelja, Gospodina Isusa Krista, koji će preobraziti naše bijedno tijelo da bude slično slavnom tijelu Njegovu, silom kojom može pokoriti sve sebi.“
(Fil 3,20–21)

Posebno danas, katolički migranti i izbjeglice mogu postati misionari nade u zemljama koje ih primaju – donoseći vjeru ondje gdje poruka Isusa Krista još nije doprla, ili sudjelujući u svakodnevnom međureligijskom dijalogu i traženju zajedničkih vrijednosti. Njihov duhovni entuzijazam i životna snaga mogu obnoviti zajednice koje su duhovno zamrznute i umorne, gdje se opasno širi duhovna pustinja. Njihovu prisutnost treba priznati i cijeniti kao istinski blagoslov, priliku da se otvorimo Božjoj milosti koja unosi novu energiju i nadu u Crkvu:

„Ne zaboravljajte gostoljublje – neki su, ne znajući, ugostili anđele.“
(Heb 13,2)

Prvi korak evangelizacije, kako je naglašavao sv. Pavao VI., jest svjedočenje:

„Svi kršćani su pozvani – i sposobni – biti istinski evangelizatori. Pomislimo, prije svega, na odgovornost koju imaju migranti u zemljama koje ih primaju.“
(Evangelii nuntiandi, 21)

To je prava missio migrantium – misija koju ostvaruju sami migranti – za koju je potrebna odgovarajuća priprema i stalna podrška, kao plod djelotvorne međubiskupijske suradnje.

S druge strane, zajednice koje prihvataju migrante mogu i same postati svjedoci nade – nade shvaćene kao obećanje sadašnjosti i budućnosti u kojoj je dostojanstvo svakog čovjeka priznato kao djeteta Božjega. Tako se migranti i izbjeglice prepoznaju kao braća i sestre, dio obitelji u kojoj mogu izraziti svoje talente i sudjelovati u životu zajednice.

Povodom ovog jubilejskog dana, kada Crkva moli za sve migrante i izbjeglice, povjeravam sve one koji su na putu – kao i one koji ih prate – majčinskoj zaštiti Presvete Bogorodice, utjesiteljici migranata, da im sačuva nadu u srcima i podrži ih u njihovu zalaganju za izgradnju svijeta koji sve više nalikuje Kraljevstvu Božjem, našoj pravoj Domovini koja nas čeka na kraju ovoga zemaljskog puta.

U Vatikanu, 25. srpnja 2025.
Na svetkovinu svetog Jakova apostola