VOLONTIRAJ
Pridruži nam se u našem poslanju!
Volonteri su oduvijek bili i ostali nezamjenjiv temelj u ispunjavanju misije Isusovačke službe za izbjeglice, pružajući neprocjenjiv doprinos u različitim domenama djelovanja. Njihova angažiranost proteže se od psihosocijalne podrške u integraciji, pomoći u učenju jezika, pa sve do igre i druženja s djecom i mladima, te sudjelovanja u zagovaranju i humanitarnim akcijama tijekom kriznih situacija.
U periodu od 2018. do danas, kroz JRS je prošlo oko 350 volontera iz Njemačke, Nizozemske i Austrije, a ponajviše iz Italije. Ovi predani pojedinci su svojim entuzijazmom i požrtvovnošću obogatili našu zajednicu, pridonoseći ostvarivanju naših humanitarnih ciljeva.
U posljednje dvije godine, posebno ističemo angažman volontera iz Njemačke, Austrije i Nizozemske koji su nam se pridružili na godišnjem volonterskom zadatku. Njihova predanost i želja za pomaganjem odraz su međunarodne solidarnosti i suradnje koja čini temelj JRS-ovih aktivnosti.
Koja iskustva i susreti su vam bili najimpresivniji tijekom vašeg angažmana?
Hugo: Općenito, bila je to srdačnost ljudi. Sjećam se, na primjer, zahvalnosti jednog domaćeg starijeg para kojem smo dostavili neprehrambene artikle. Za nas je to bila samo vožnja autom, ali su nas pozvali na čaj i večeru.
Klemens: Tijekom naših “outreach” putovanja posjećivali smo izbjeglice koje čekaju priliku za prelazak blizu hrvatske granice u napuštenim, ruiniranim kućama. Jednom smo u jednoj od kuća sreli samo jednog čovjeka, svi ostali su krenuli dalje. Onda se odjednom vratilo gotovo 30 ljudi u kuću, uključujući pet ili šest djece od oko šest godina. Odrasli su izvijestili kako ih je hrvatska granična policija odbila, pucajući u zrak i pustivši pse. Taj dan neću zaboraviti.
Koje su bile najveće izazovi vašeg angažmana?
Hugo: Za mene osobno, izazovi same radne sredine, djelovanje i prilagodljivost. Imam oštećenje vida i time sam 95 posto ograničen. Infrastruktura u Bosni i Hercegovini nije usporediva s njemačkom, ali želio sam poduzeti taj korak i nisam ga žalio.
Klemens: Podijelili smo odjeću izbjeglicama. Jednom smo se našli pred 80 ljudi, ali smo imali samo 40 pari cipela. Selektiranje tko zaista treba i tko treba cipele smatrao sam vrlo izazovnim.
Je li vaš angažman promijenio vaš pogled na svijet?
Hugo: Ta 12 mjeseci su me promijenila. Na početku je bila teška komunikacija, ali naučio sam da je najvažnije jednostavno biti pažljiv slušatelj. Također, mnogi od problema o kojima se žalimo u Njemačkoj čine mi se malenima i nevažnima u usporedbi s sudbinama izbjeglica koje ovdje upoznajemo.
Klemens: Doživio sam kako ljudi doživljavaju nepravdu, primjerice, postupanje granične policije. Uvjeren sam da se treba djelovati u takvim situacijama, što se često pokazuje teškim zadatkom. Čak ni velike organizacije poput Human Rights Watch nisu mnogo postigle svojim izvješćima. Ipak, uvijek je važno nastaviti se zalagati i nadati se da će se polako nešto promijeniti. Nažalost, mnogi veliki problemi ne mogu se riješiti preko noći.
Kako ste osobno napredovali? Što nosite sa sobom za svoju budućnost?
Hugo: Angažman me potvrdio u odluci da slijedim put koji sam izabrao. Plan studiranja socijalnog rada sada sam realizirao nakon volontiranja, a nakon toga želim raditi u području migracija. Također, ponovno ću posjetiti Bosnu.
Klemens: Impresionira me hrabrost i odlučnost izbjeglica. Dolaze iz Afganistana, Sirije ili afričkih zemalja. Mnogi su bili protjerani deset ili više puta pokušavajući doći do Europe, ali opet pokušavaju. To poštujem i nosim sa sobom, kao i solidarnost mnogih domaćih ljudi koji nisu zaboravili godine građanskog rata u vlastitoj zemlji i koji pružaju podršku izbjeglicama.