JRS Hrvatska i JRS BiH zajedničkoj misiji služenja

Posljednjih tjedana na riječkom željezničkom kolodvoru boravi veliki broj migranata. Na poziv Riječke nadbiskupije JRS se angažirao u pružanju pomoći i stavio na raspolaganje svoje zaposlenike, volontere i materijalne resurse. JRS BiH se odazvao pozivu JRS-a Hrvatska i evo što smo zatekli.

Na željezničkom kolodvoru u Rijeci mnoštvo je putnika. Neka od lica su poznata. Bliska. Susretali smo ih u Bosni i Hercegovini, u privremenim prihvatnim centrima, a potom i izvan službenih kampova, tzv. outreach lokacijama. Njihov se put nastavio dalje, korak su bliže svome cilju. Rijeka je tek usputna stanica, još jedna privremenost.

Na starom željezničkom kolodvoru, uz prugu, kratko se zadržavaju, dok ne otputuju dalje, zanoće u staroj zgradi kolodvora u vrećama za spavanje, svojim posteljama. Duže ostaju ako su autobusne linije prema Lupoglavu i Istri prekrcane. A onda nastave svoj put kroz zelenilo, pješice prema Sloveniji, Italiji… Čekaju ih novi kolodvori. Neki ranjavih stopala, neki sa kožnom bolesti, koja se dobije kada se putuje dugo i neuvjetno, bez tople vode i tuševa, neki sa visokom temperaturom od iscrpljenosti koju liječe brzinski, ibuprofenima. Uz njih su volonteri Caritasa Riječke nadbiskupije, Crvenoga Križa, i sada mi.

Put od Afganistana, preko Irana, Turske, Srbije, Bosne i Hercegovine, sve do Rijeke, ostavlja tragove. Gledamo u te tragove, pred našim se očima otvara što su sve prošli, sva njihova tegoba, jer pred nama su poznata lica. Sretni jer nas vide, zovu nas habibijima, od dragosti. U njihovom jeziku habibi je osoba iz kruga obitelji, ili netko blizak na koga se mogu osloniti.

Njihovim jezikom to znači da nisu sami, na svom su dugom putu stekli  habibije, prijatelje, braću i sestre. Nekoga tko će ih slušati, razumjeti, pomoći. Pratili smo ih dio njihova puta, i sretni smo što smo opet tu, zajedno, oni su nadomak cilja, a mi se želimo opet staviti na raspolaganje i misiju, ovaj put zajedno sa hrvatskim uredom, jer samo zajedno možemo više toga učiniti za naše habibije u Rijeci.

Naše dosadašnje iskustvo služenja i bivanja među migrantima u privremenim prihvatnim centrima, Blažuju, Lipi, Ušivku, kao i prisustvom i pomoći izvan kampova, na lokacijama u Kladuši I Bihaću, može pomoći u organiziranju i pružanju sličnih oblika pomoći ljudima u potrebi.

Omogućiti im da se okrijepe, osvježe, vide poznata lica kojima je stalo do njih, koji će ih hrabriti,  pomoći im da stanu na svoje noge, i ojačani krenu prema svojoj budućnosti.

Čak i minimum humanosti, koji mi za sebe uzimamo tako zdravo za gotovo, poput tople vode, tuševa, čiste odjeće, toplog obroka, vidanja ranjavih stopla, njima snagu obnavlja, pruža osjećaj dobrodošlice. Pruža nadu da mogu i dalje kilometrima hodati prema boljoj budućnosti.

Pružiti pomoć njima za nas ne znači samo sačuvati građane Rijeke od potencijalne humanitarne katastrofe, zaraze, prljavštine, niti to znači da ćemo skupiti ostatke njihova boravka, koje oni sami nemaju gdje ukloniti. Ne znači tek ni puko pružanje najosnovnije humanitarne pomoći koju civilizirani svijet mora pružiti.

Znači nam više, znači pružiti milosrđe, jer osoba koja milosrđe osjeti i primi, dalje ga svijetom pronosi. Milosrđe mijenja osobu. A ovom je svijetu do promjene. Europa je stara zgrada željezničkog kolodvora, život u njoj zamire, potrebna joj je obnova.